pollock

Evo, završili su moji školski dani s vrlo dobrom ocjenom. Još ostaje pripremiti se za maturu i faks (valjda ću upisati nešto).
Ali nije to što me zaokuplja zadnjih dana, već pomisao da se rastajem od jednog važnog razdoblja u životu. Pokušavam se utješiti pomisli da je svaki kraj početak nečeg novog ali jednostavno ne uspijevam – itd. da ne gnjavim i ne kompliciram ja sam u nekoj nostalgičnoj fazi.
Četvrtak mi nije protekao u običnoj ludijadi (voda, brašno, jaja). Ludijada mog razreda odvijala se na Zrmanji, da skratim – RAFTING. Na početku vas isprepadaju o svim mogućim opasnostima ali istina je da se veći dio odnosno dva i pol sata sastoje u veslanju. Najveća opasnost je slap od 5m dakle nije opasno. Sve u svemu bilo je dobro i ako mi se ukaže prilika ponovno ću ići jer ako ništa drugu prilika je to da uništite svoj «vakum rutine».
I tako već vidite da nemam pojma o čemu bih pisao, valjda će mi nešto pasti na pamet idućih dana...

Jackson Pollock rođen je 1912 u SAD-u u državi Wyoming. Njegova obitelj nije imala potrebne uvjete za život i školovanje petorice sinova pa se Pollock zajedno sa roditeljima mora seliti iz grada u grad.
1929. odlazi s bratom u New York gdje njih dvojica počinju učiti slikarstvo kod Thomasa Harta Brentona. On dosta utječe na mladog umjetnika i koji i sam pokazuje zanimanje za simbolizam i nadrealizam ali i dalje slika ekspresionostički . Uporno traga za vlastitim stilom no to mu nikako ne polazi za rukom. Ipak 1936 dolazi do dramatične promjene u njegovu životu kada upoznaje Leonoru Krassner koja je također bila slikarica. Iako su je ostali muškarci zaobilazili zbog njene neprivlačne vanjštine Pollock se ipak zaljubio u nju. U početku nije pokazivala zanimanje za njega ali ju je Jackson svojom upornošću ubrzo uspio «osvojiti». To mu se isplatilo i u karijeri jer ga Leonora upoznaje sa bogatim mecenama i likovnim kritičarima. 1943. održava prvu samostalnu izložbu u Guggenheim-u. 1945. Jackson i Leonora se vjenčavaju i sele u East Hampton na Long Islandu gdje slikar u štaglju u dvorištu uređuje svoj atelijer. U njemu provodi dane i noći slikajući.

Ono za čim je godinama tragao došlo je sasvim slučajno, kad mu je palo malo boje na pod, toliko se oduševio s onim što je nastalo da je jednostavno odlučio slikati na podu. Postavljao je golema platna i po njima nanosio i izlijevao boje ponekad i satima a boju je počeo miješati sa pijeskom a osim njega koristi i smrvljeno staklo.
Na pitanje zašto slika na podu odgovorio je:“Na podu je sve jednostavnije, osjećam se bližim slici, kao njezin sastavni dio jer se na taj način mogu kretati oko nje, raditi sa sve četiri strane i doslovno, ući u sliku”.
Nov način slikanja predstavio je 1949. i odmah izazvao zanimanje kod šire publike.
No ubrzo nakon nesreće njegova prijatelja 1950. koji ga je redovito izvlačio iz pakla alkohola i teških depresija on zapostavlja slikarstvo. U potpunosti se predaje alkoholu i upoznaje svoju buduću ljubavnicu Ruth Klingman. Pollock ju dovodi u svoj novi dom u Springsu iako je pod istim krovom živjela i Leonora.
11. kolovoza 1956. u jednoj od burnih Pollockovi noći on u pijanom stanju sjeda u auto sa svojom ljubavnicom i njenom prijateljicom Edith Metzger. Na putu je izgubio kontrolu nad vozilom i sletio s ceste. Na mjestu su poginuli Pollock i Edith dok je Ruth preživjela.

Pollockove slike otvorile su put apstraktnom slikarstvu ali su istovremeno pokazale želju umjetnika za jednostavnošću slikarstva. Neki kritičari i poznavaoci umjetnosti tvrde da je na Pollocka utjecala stara umjetnost američkih indijanaca koji su također koristili obojani pjesak u slikanju, a i jedna od pollockovih slika nastala je potaknuta mitom sjvero-američkih indijanaca (The Moon-Woman Cuts the Circle).
Tumačenje Pollockovog slikarstva kao igre umjetnika sa slučajnošću zapravo mi se čini netočnim jer smatram da njegova apstraktna djela govore upravo suprotno – ne postoji slučajnost. Na ovog slikara osim ekspresionizma utjecao je i nadrealizam a jedna od glavnih misli nadrealizma bila je – neovisnost ljudske podsvijesti, dakle i sami «slobodni» pokreti ruke zapravo su «izravna ekspresija podsvijesti». Njegova djela zapravo su «karte aktivnosti mozga». Salvador Dali svoje «podsvijesno» slikarstvo temeljio je na snovima ali upravo je Pollock najdalje zašao u skriveni dio svakog čovjeka jer nisu mu za to trebali snovi već je on potpuno svjesno ulazio u iskonski dio čovjekove svijesti.


http://www.youtube.com/watch?v=7bICqvmKL5s

Zadnjih par dana nisam ništa pisao kao što vidite iz priloženog. Kraj je školske godine pa sam iscrpljen učenjem i maturalnim radom. Tko neradi ništa cijelu školsku godinu mora to nadoknaditi zadnja 2 mjeseca. Imam mali milijun ideja za blog, no budući da sam i nju ovih dana zapostavio pisat ću o gitari.
Kako da počnem... a ha ... taj komad drveta i metala kako se na prvi pogled čini nije samo to, mislim meni nije, ja je više promatram kao neku osobu... ...nakon ove rečenice vjerojatno ćete zakljužiti da je kraj šk. godine kod mene izazavao kakav psihički poremećaj. Nebih isključio tu mogućnost, ali da vidimo što moj bolesni um ima reći...

...da se vratim na ono prije, tu zaluđenost komadom drveta i metala možete razumjeti samo ako volite glazbu. Kad pokušate odsvirati neku pjesmu i ne ide vam baš najbolje malo ste razočarani, ali nakon mjesec dana vježbe «svladate» tu istu stvar i to je nevjerojatan osjećaj. To je ono što volim kod gitare, kakav si ti prema njoj takva je i ona prema tebi, sve ti vrati. To vam daje samopouzdanja i čini mi se da postanete bolja osoba,- u svakom slučaju promijeni vas.
Uz one bezbrojene sate vježbe zaboravite stvari koje vas trenutno muče, opustite se, imate više strpljenja za druge ljude.
Gitara je idealan instrument za teenagere, prvo- nije nužno znati note, tako da je moždana aktivnost svedena na minimum i drugo- osim već nabrojanih vrlina bit ćete «faca» u društvu ako znate neku dobru stvar odsvirati.

Svašta sam tu «nadrobio» na vrhuncu svoje opijenosti – metalom drvetom i glazbom... ali što je tu je...

Sad kad sam na praznicima imam malo više slobodnog vremena pa dangubim uz TV.
Tek sad vidim da na četiri programa koji se emitiraju kod nas zapravo nema ništa zanimljivog.
Najgora vam je opcija RTL. U tv programu pored pola serija, emisija, filmova ima ono (R). Cijeli dan najavljuju nekakav spektakl kad ono u 21:15 neka nabildana plava budala spašava cijeli svijet od nuklearne katastrofe. Steknete dojam da je zapravo i BORE LEE kvalitetniji film. Exploziv, exkluziv i još koji ex zapravo služi tek da popuni program. Pet ljudi u cijeloj zemlji pokazuje interes za neku večernju haljinu neke tamo starlete itd.
CSI LV i MIAMI zapravo se već prikazuju na hrt-u samo što je hrt sezonu ispred (opet (R)).

Nova TV navodno najmanje gledana televizija ima jedinu dobru hrvatsku stvar - VEČERNJA ŠKOLA – nekad zna biti dosadna, ali nitko se nemože mjeriti s Pervanovim nadrealizmom. Redovite teme: žene vozači, slovenci, talijani, mali hrvati stvarno znaju iznova biti zanimljive.

HRT mi je na prvom mjestu iako to i nije neki uspjeh u ovakvoj konkurenciji. Kvantitetom je ipak bolji od ostatka, valjda zbog dva kanala.
Što je dobro na hrt-u:
1. Dr. House – teški sarkazam glavnog lika uistinu nekad zna biti smiješan, a i «MEDICINSKE» teme su i same često zanimljive.
2. Globalno sijelo – nemam komentara
3. Katkad neki neloš film
4. Spitza – zanimljiv način novinarskog izvještavanja

Preporuka za gledanje: UGASITE TV

ROCK(engl. ljuljati se, njihati se)


Najvažniji fenomen glazbe druge polovice XX.st. nastaje u Americi i naziva se ROCK.
Rock preuzima najvažnije značajke Jazz-a, folklorne glazbe, čak i neke elemente klasične glazbe.
Najznačajniji instrument u rock glazbi je i sam tadašnja novost – električna gitara, koja ne samo da donosi mogućnost znatno dužeg trajanja tonova nego i znatno veći spektar zvukovnih boja.
U jednom ROCK SASTAVU obično uz vokalnog solista postoje još dvije ili tri el. gitare te udaraljke (bubnjevi) nerijetko i klavijature. No i tu postoji važna novost, izvođači neprestano eksperimentiraju s različitim instrumentima i sa različitim el.uređajima nebi li postigli što unikatniji zvuk svog glazbenog izričaja no naravno sve u granicama zadanih rock zakonitosti.
El. novotarije omogućuju i različite preinake na već snimljenim pjesmama poput mijenjanja tempa, trajanja, redoslijeda dijelova pjesme itd. tako da i jedan izvođač može zvučati kao veliki ansambl.
Ujecaj crnačke glazbe možda se najviše vidi u načinu pjevanja u rock sastavima zbog «emocionalnog» načina pjevanja koji se uvelike razlikuje od talijanskog bel canta i zbog prepoznatljivog, osobnog stila, pri čemu često koriste «falset»(poseban način pjevanja muških galsova u kojem pjevači izvode znatno više tonove od njihovo prirodnog opsega. Ton u falsetu ima prepoznatljivu boju glasa, znatno je tiši i kvalitetno slabiji od uobičajenog).

Rock se temelji na osminskom pulsu 4/4 mjere. Naglasci su na 2. i 4. dobi i taktu.
Početnu jednostavnost gotovo svih rock-pjesama (dvanaest-taktni blues, trideset dvotaktna bar forma aaba te varijacije tih oblika) brzo su zamjenile slobodnije i otvorene forme.
Melodija se često sastoji od kratkih fraza, uzoraka, koji se više puta ponavljaju, naročito u pripjevu pjesme.

Riffovi ili power chord kako ih često zovu u stranoj literaturi zapravo nisu akordi. Oni se sastoje samo iz dva tona, što nije dovoljno jer akord uvijek čine najmanje tri tona.

Uz dursku i molsku građu u rock-pjesmama se često koriste i starocrkvene ljestvice. U harmonizaciji melodija se koriste samo dva ili tri akorda, najviše na glavnim stupnjevima – tonici, subdominantni i dominantni.




Jackie Brenston - Rocket 88 (pročitah da je ovo prva rock pjesma)

Evo jedne dobre pjesme (ne lažem)

Kanzas - Dust in the wind

I close my eyes,
Only for a moment and the moment's gone
All my dreams,
Pass before my eyes, that curiosity

Dust in the wind, all they are is dust in the wind

Same old song,
Just a drop of water in an endless sea
All we do,
Crumbles to the ground, though we refuse to see

Dust in the wind, all they are is dust in the wind
[2]

Don't hang on,
Nothing last forever but the earth and sky
It slips away,
And all your money won't another minute buy

Dust in the wind, all they are is dust in the wind
Dust in the wind, all they are is dust in the wind

Ovaj tjedan... sat se pomaknuo – što je naravno potpuno poremetilo moj dnevni ciklus i ono najvažnije u tome, spavanje. Zapravo vrijeme koje sam time izgubio mirno sam nadoknađivao u školi. No nije ni to bilo tako loše. Brzo mi je prošao radni dio tjedna, a i nisam primjetio da je cijelih pet dana padala kiša, vjerojatno zato i ne uživam pretjerano u današnjem suncu. Meni su ovakvi dani kao stvoreni za gubljenje vremena u kući. Spavanje, gitara, računalo, gitara, gitara, spavanje, sve to stignem strpati u tih 12h dana.
Možda vam se čini da nemam društveni život, istina i nije Bog zna što ali i takav nije loš. Imati dvoje prijatelja(posjetitelja) od kojih je polovica ženskog spola dostatna je društvena aktivnost.Primam dovoljno i informacija da i nemam potrebu izlazit izvan četiri zida. Ukoliko ipak jednom u tjednu poželim promjenu okoline bit ću prisiljen napustiti svoj mali svijet, a kad živite u malom gradu kao ja ostaju vam samo dvije opcije

1. Cafe bar – ne volim dim cigareta, što mi je redoviti glavni izgovor za ne ulazak u te prostore, a i glazba nije primamljiva, mislim da je idealan naziv za nju UŽAS. Remix remixa, k tome takva glazba je i bez nekih tehno preinaka jadna.
2. Mirna šetnja kroz grad, nekad je toliko mirna da čitav grad djeluje sablasno. Većina mlađe populacije kojoj i inače u normalnim sredinama ulice pripadaju subotom navečer kod nas zapravo ne vrijedi. Dio grada je stisnut u dva kafića, a ostatak traži luđu noć u susjednom većem gradu.

Ima malo misto i svojih prednosti no o njima u nekom drugom postu...